async defer crossorigin="anonymous"

Ovoga tjedna smo posjetili obiteljski dom naših Kušara kako bismo s Leonom napravili intervju. S tim intervjuom smo htjeli pokazati da Udruga jednako vodi brigu o svim članovima. Iako Leon trenutno nije u mogućnosti fizički dolaziti u Udrugu, to nipošto ne znači da ne može sudjelovati u radu Udrugu. Na ovaj način smo htjeli i njega uključiti i čuti njegove ideje. U nastavku slijedi naš razgovor.

 

Juraj: Nalazimo se kod našeg člana Leona koji će nam danas pričati o sebi. Evo Leone, za početak nam reci nešto malo o sebi.

Leon: Ja sam Leon. Imam 19 godina. Išao sam u Osnovnu školu Đure Deželića. Imao sam puno prijatelja koji su mi pomagali i koji su se družili sa mnom. Išao sam i u Udrugu kada sam imao više vremena, ali sada ne mogu jer sam u krevetu.

Juraj: A kako ti kao osoba s invaliditetom vidiš djelovanje Udruge i sve ono čime se ona bavi?

Leon: Udruga se bavi projektima, radi da nama bude bolje.

Juraj: Dobro, a što bi ti rekao da tebi netko omogući da budeš pet minuta predsjednik Udruge.

Leon: Bilo bi dobro da dobijemo osobne asistente koji mogu biti s nama dok roditelji moraju ići nešto obaviti.

Juraj: Tko se brine o tebi Leone?

Leon: Brine se moja mama Lidija i moj tata Čedo.

Juraj: A na koji ti način provodiš slobodno vrijeme? Imaš li neke zanimacije, neke aktivnosti?

Leon: Gledam televiziju i dolazi mi fizioterapeut Nikola i fizioterapeutkinja Željana.

Juraj: Dobro, evo rekao si da si išao u Osnovnu školu Đure Deželića, a s obzirom da si ti osoba s invaliditetom, je li ti škola bila prilagođena i tko je s tobom bio na nastavi?

Leon: Imao sam osobnu asistenticu Marinu Ćosić i Marka Hercigonju. Oni su mi puno pomagali oko svega što nisam znao.

Juraj: Ako se ne varam, u jednom periodu tvoga školovanja znamo da je bila i mama s tobom. Evo ako možeš malo našim članovima pojasniti kakav je bio taj period dok je mama bila s tobom u školi?

Leon: Ona mi je pomagala oko zadaće i pisala mi je u školi, iako je ona većinom bila u hodniku.

Juraj: Kako si se ti onda u tim momentima osjećao znajući da ti je mama na hodniku ispred razreda? Da li ti je to ulijevalo određenu sigurnost, da li si bio ponosan? Je li ti bilo drago?

Leon: Bio sam ponosan. Najviše me je smetalo što nismo imali gdje ostaviti automobil. Na mjesto za osobe s invaliditetom uvijek su se parkirali neki drugi ljudi.

Juraj: S obzirom da je to iz tvoje perspektive bila jako bitna činjenica, što bi ti kao osoba s invaliditetom poručio tim ljudima?

Leon: Moja poruka bi bila da ta mjesta služe za osobe s invaliditetom, a ne za one ljude koji se mogu samostalno kretati. To bi bila moja poruka.

Juraj: Da li znaš da je naša Udruga napravila veliki iskorak u tom smjeru?

Leon: Udruga Mali princ je puno pomogla u svemu tome.

Juraj: U čemu konkretno?

Leon: Posebno u tome da su se spustile barijere na nogostupima i sada nema nikakvih prepreka.

Juraj: Kako bi ti onda ocijenio cjelokupan rad Udruge ocjenom od 1 do 5?

Leon: Udruga Mali princ je zaslužila mnogobrojne pohvale što se bori za naš grad da nam bude bolje. Udruga je zaslužila peticu.

Juraj: Evo Leone jako lijepo je to čuti od jednog člana koji je istaknuti član naše Udruge i koji je također jedan jako pametan pojedinac. To je lijepi kompliment.

Evo i na kraju, ja sam čuo da ti jako voliš muziku pa mi reci koja ti je najdraža grupa i najdraži pjevač?

Leon: Ja volim Miroslava Škoru i Vatru. Miroslav Škoro ima najbolje pjesme.

Juraj: Koja je neka tvoja poruka za Udrugu i cure koje rade u uredu?

Leon: Drago mi je što cure rade, ja ih ovim putem pozdravljam i neka samo tako Udruga nastavi.

Juraj: Hvala Leone na intervjuu, bilo mi je drago i nadam se da ćemo još koji put napraviti ovakav intervju.

 

Autor: Juraj Pavković