Slika U srijedu, 29.05.2013., u prostorijama SŠ „Ivan Švear“ održali smo petu radionicu u okviru projekta „Volontiranje – karta za bogatiju budućnost lokalne zajednice“ kojem su financijsku podršku dale Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Regionalna zaklada za lokalni razvoj ZAMAH.

Radionica na temu volontiranja s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom bila je osmišljena na način da učenici osvijeste kako smo svi vrijedni, da svakoga treba poštovati unatoč njegovim teškoćama ili nedostatcima te da osobe s invaliditetom, unatoč svom invaliditetu, mogu biti kreativne, korisne i ravnopravne s ostalima.

Voditeljice radionice su Andrea Lončarek i Ivana Čvoriščec.

 

Radionicu smo započeli podjelom ogrlica s imenima. Plakat s grupnim pravilima volonterske grupe „Osmijeh“ postavili smo na vidljivo mjesto kako bismo se posjetili što je to važno za našu grupu.

Krenuli smo s igrom „Bravo! Bravo!“. Učenici su stajali u krugu, na sredinu kruga stao je jedan po jedan učenik, rekao svoje ime i nešto što je za njega bio velik uspjeh, nešto na što je ponosan, u čemu je dobar… Nakon toga ostali učenici vikali su Bravooooo! i pljeskali. Cilj ove igre bio je da osvijestimo svoje pozitivne strane te da ojačamo samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Slika Slijedio je „Zid predrasuda“. Učenici su započeli diskusiju o tome što su predrasude te koje sve predrasude imaju ili su čuli o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. Učenicima smo podijelili samoljepljive papiriće u bojama na koje je bilo potrebno napisati predrasude o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom te ih zalijepiti na školsku ploču – Zid predrasuda. Svaku predrasudu smo pročitali i zajednički komentirali. Predrasude su bile različite: „Djeca s teškoćama u razvoju u školi koče učenje i razvoj ostaloj djeci te su samo teret svojim roditeljima i društvu.“, „Kako će se dijete s poteškoćama snaći u budućnosti? Sigurno će imati problema pri zapošljavanju.“, „Sva djeca s teškoćama u razvoju su glupa, nemaju svoje mišljenje i ne razumiju ništa.“, „Ne razumiju svakodnevnu ljudsku komunikaciju i treba im se obraćati na drugačiji način.“, „Manje su kreativni od ostalih ljudi i u potpunosti ovise o drugima.“, „Osobe s invaliditetom ne mogu završiti školu kao i ostali te raditi posao koji žele.“.

Slika Nakon što smo srušili zid predrasuda slijedio je niz igara pod nazivom „Koža u kojoj živim“ kojima je cilj da se učenici upoznaju s problemima na koje svakodnevno nailaze djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Prva igra bio je Slijepi miš. Tražili smo dobrovoljca kojem smo na oči stavili povez nakon čega su mu učenici u ruke stavljali različite predmete koje je bilo potrebno prepoznati dodirom. Zatim smo jednom dobrovoljcu na oči stavili povez dok je drugi bio njegov vodič. Po učionici smo postavili razne prepreke – stolce, klupe, ruksake, boce i sl. Dobrovoljci su morali svladati prepreke – prvo verbalno, a zatim je jedan drugoga vodio pod ruku. Nakon toga jednoj učenici smo na ruke stavili nekoliko čarapa. Nakon toga morala je otkopčati gumb, listati knjigu, natočiti sok. Slijedila je igra pantomime u kojoj su tri dobrovoljca morali pokazati tri svakodnevne situacije (Boli me glava, želim popiti tabletu i leći u krevet.; Danas sam jako sretan jer sam dobio peticu iz ispita.; Htio bih ići igrati košarku s prijateljima.) dok je ostatak grupe morao pogađati o čemu je riječ. Učenike smo zatim upitali kako su se osjećali u navedenim igrama, što im je bilo najlakše, što najteže.

Kratkom prezentacijom „Bontončić ili kako svima biti prijatelj“ prisjetili smo se osnova komunikacije s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

Slika Slijedila je igra „Čarobno zrcalo“. Voditeljice su svakom učeniku podijelile papire u boji te ih zamolile da nacrtaju zrcalo – okruglo, četvrtasto, ovalno, različito ukrašeno. Na vrh zrcala potrebno je napisati svoje ime te ga poslati u krug. Papiri su kružili dok svaki učenik nije napisao nešto pozitivno ili pohvalno na zrcalo drugih učenika. Osmijeh na licu najbolji je dokaz lijepih poruka na čarobnim zrcalima.

Igrom „Najvažnija stvar na svijetu“ učenicima smo željeli pokazati kako su sami sebi najvažniji u smislu da se moraju osjećati dobro u vlastitoj koži kako bi ih i drugi doživljavali na taj način. Potrebno je imati pozitivno mišljenje o sebi da bismo takvu poruku širili ostalima. Na dno kutije postavili smo zrcalo. Svaki učenik zavirio je u kutiju u kojoj se nalazi najvažnija stvar na svijetu te nije smio ostalima otkriti što je u kutiji. Učenici su se iznenadili shvativši da su ugledali sebe.

Susret smo završili kratkom evaluacijom u kojoj su učenici naveli što je najvažnije što su naučili na današnjoj radionici. Učenici su izrazili veliko zadovoljstvo današnjom radionicom posebno dijelom u kojem su se nakratko mogli staviti u kožu djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Prvi dio našeg volonterskog projekta polako ide svome kraju. Preostala nam je završna radionica u srednjoj školi nakon čega će se učenici uključiti u direktan rad s članovima udruge „Mali princ“.

{mosimage} {mosimage}