U ovih 20 godina moga života, veliki dio vremena proveo sam u autu, što zbog zdravstvenih tegoba, što zbog obrazovanja. Od mog rođenja moja obitelj je bila spremna na prilagodbu situaciji i odricanje. Iz etape u etapu puta, ja sam se izgrađivao. Učio sam ne samo do svojih učitelja u školi, već i od ljudi koje sam svakodnevno sretao, pa i od prirode koju promatram u prolazu. Kako su godine prolazile, mijenjali su se moji pogledi na svijet i moj život.

Na tom putu imao sam uvijek bezuvjetnu podršku svojih roditelja. Oni su uvijek hrabro išli uz mene, što rade i danas. Oni su moje najjasnije ogledalo. U njima vidim sebe kao zadovoljnu osobu, a moje roditelje kao ponosne ljude i pune ljubavi, kako za mene, tako i za sve osobe meni slične.

Danas kad razmišljam o tome što sam u životu prešao, ponosan sam na svu muku i trud koje sam uložio, a ta muka i trud bit će mi zalog za bolju budućnost.

Trenutno se osjećam kao grčki maratonac koji nadomak cilja više ne može. Jednog dana kada završim školu i kada se dobro odmorim, posvetit ću se društveno korisnom radu u zajednici gdje nedvojbeno mogu puno dati, kao i nekim stvarima koje zbog ovog ludog životnog ritma nisam mogao ostvariti.

Neka mi je sa srećom!

Autor teksta: Juraj Pavković