Slika Ustav Republike Hrvatske jamči da svi građani imaju jednaka prava, pa tako i pravo na rad. U posljednje vrijeme sve se više govori o inkluziji kao i o podizanju svijesti o uključivanju osoba s invaliditetom u sve pore života, pa tako i rada.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom nosi korist samim osobama s invaliditetom, ali i društvenoj zajednici. Posao osobi s invaliditetom znači preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, ekonomsku neovisnost i samostalnost. No, usprkos svim mjerama i poticajima osobe s invaliditetom vrlo se malo zapošljavaju odnosno u praksi im se ne pruža prednost koju im jamči Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Mnoge su poteškoće na koje osobe s invaliditetom nailaze prilikom zapošljavanja. Moguće ih je podijeliti u 3 skupine:

1. u odnosu na poslodavce – nedostatna informiranost i senzibiliziranost poslodavaca, predrasuda da osobe s invaliditetom neće postići isti radni učinak kao ostali zaposlenici te da će češće izostajati s posla i češće doživljavati nezgode na radu i sl.

2. u odnosu na osobe s invaliditetom – nedostatak radnog iskustva, znanja i vještina, strah od gubitka prava iz sustava socijalne skrbi, niža razina obrazovanja i sl.

3. u odnosu na radnu i socijalnu okolinu – arhitektonske barijere i poteškoće pri dolasku na radno mjesto, nedostatna prilagođenost uvjeta rada i radnog mjesta za osobu s invaliditetom, obrazovni programi koji nisu u skladu s interesima i sposobnostima osoba s invaliditetom, kao ni s potrebama tržišta rada i sl.

Prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom potrebno je djelovati na sve navedeno – poticati poslodavce na zapošljavanje OSI, osobe s invaliditetom školovati u skladu s njihovim interesima i mogućnostima (prema dosadašnjoj praksi školuje ih se za zanimanja koja „izumiru“, npr. telefonski operater, knjigoveža i sl.), prilagoditi radno mjesto potrebama osobe s invaliditetom.

 

Donosimo iskustva i razmišljanja naših članova, mladih osoba s invaliditetom. Hrabro govore o nemogućnosti pronalaska posla, godinama nezaposlenosti, ali i o svojim iskustvima kada su pronašli posao.

 

Andrea Belić

Iako smo već u 21. stoljeću, malo se više govori, spominje o problematici osoba s invaliditetom, o njihovim pravima, no još uvijek u malim, sporim pomacima. Stvari se odvijaju na bolje, no iako je Hrvatska među prvim državama potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i ratificirala prava, prava se vrlo teško ili nikako provode.

Osobe s invaliditetom završavaju visoke škole, fakultete, ali doći do posla je vrlo teško. Vrlo je žalosno što tada osobe s invaliditetom postanu socijalni slučajevi, žive u nekvalitetnim uvjetima, rijetkost je uspjeti stvoriti karijeru. Nažalost, poslodavci su još uvijek nedovoljno upućeni o osobama s invaliditetom, ne znaju njihove kvalitete, nemaju povjerenja te nisu dovoljno informirani o povlasticama koje imaju pri zasnivanju radnog odnosa s osobom s invaliditetom. Uz sve ove zavrzlame postoji problematika prilagodbe radnih mjesta, arhitektonske barijere… Gdje se ukaže volja poslodavca da zaposli osobu s invaliditetom ne može je zaposliti zbog toga što je radno mjesto neprilagođeno.

Položaj osobe s višestrukim tjelesnim invaliditetom gdje je oštećen govor i motorika je težak, u Hrvatskoj nema nikakve mogućnosti da se zaposli što je u vanjskim državama itekako moguće.

Prava postoje, ali sve se više krše na svim područjima svakodnevnog života osoba s invaliditetom. Nadam se da će se u budućnosti prava osoba s invaliditetom poštivati i provoditi u djela, a ne da su kao mrtvo slovo na papiru koje se tu i tamo spomene u rijetkim javnim događanjima.

 

Melita Skuliber

Danas je osobi s invaliditetom teško dobiti bilo kakav posao. Moj prvi i jedini posao koji sam dobila (jer na molbe i zamolbe koje sam slala u vezi zaposlenja i traženja posla nitko se nije ni potrudio da mi odgovori) i koji mi je nakon 21 godine provedene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje ponudio sam Zavod je bio rad preko javnih radova i to dva puta po tri mjeseca, što sam objeručke prihvatila. Na poslu mi je bilo dobro, ma kakvi dobro, ODLIČNO, samo da je potrajalo... ali nije. Radila sam u struci i nije bilo nikakvih problema, posao mi nije bio težak.

Bilo bi dobro da osobe s invaliditetom imaju neku povlasticu kod zapošljavanja preko javnih radova, da se mogu prije zaposliti, a ne čekati da prođu tri godine da bi se opet mogli zaposliti preko javnih radova. Jer danas poslodavci ne žele zaposliti osobe s invaliditetom, jedino ih javni radovi spašavaju da barem nešto rade…

 

Daniel Hanžek

Nažalost, nakon završetka srednje škole, osobe s invaliditetom čekaju po nekoliko godina da im se uopće i pruži prilika za prvi posao te su za to vrijeme „osuđeni“ primati naknadu do zaposlenja, koju primaju od Centra za socijalni skrb. Što su, složit ćete se, prave mrvice u odnosu na iznos koji bi mogli dobivati da rade. Zaposlenje bi, u najmanju ruku, za osobe s invaliditetom bilo dvostruka dobit. Prvo bi poraslo njihovo samopouzdanje jer bi se osjećali korisni društvu, a ne kao teret, a ujedno bi stekli i osjećaj neovisno jer ne bi svaki put morali roditelje vući za rukav kad im zatreba koja kuna.

Žalosno je to što osobe s invaliditetom, one radno sposobne, najčešće dobivaju priliku za rad preko javnih radova. Kad se na uobičajenom razgovoru za posao i pojavi osoba s invaliditetom poslodavac joj na kraju kaže da će je zvati, no to se nikad ne dogodi. Još su najbolji oni primjeri kad poslodavci kažu da nema posla ni za „zdrave“ ljude, a kamoli za njih.

Svjedoci smo putem medija, kako neke osobe s invaliditetom i rade u pojedinim trgovačkim lancima. To su neki sretni izuzeci koji u mraku nepravde prema osobama s invaliditetom odašilju koju zraku sunca.

Ali usprkos tim pojedincima koji su imali sreću da se zaposle i dalje u zraku ostaje pitanje što s većinom njih koji čame u svoja četiri zida jer uopće i ne dobiju priliku da se dokažu na tržištu rada. A i osobe s invaliditetom, kao i zdrave osobe, mogu i žele raditi i pronaći svoje mjesto pod ovim našim suncem.