Marija Glavičić Počuč, članica Udruge roditelja djece i osoba s invaliditetom „Mali princ“, 01. svibnja 2014. sudjelovala je na izložbi „Na tragu mogućega“ u mjestu Kostanj kraj Vrbovca. Izložbom u Marijinom Štaglju, uz još dva sudionika (Andreu Belić, također članicu „Malog princa“ i Ming-Shen Pi-a) obilježila je ovogodišnji međunarodni praznik rada. Sudionici ove izložbe dokazali su da osobe s invaliditetom mogu i žele više – njihovi umjetnički radovi dokaz su da se od naizgled nemogućeg može učiniti moguće!

Izložba je za posjetitelje otvorena do 01. lipnja.

Vida Pust Škrgulja, povjesničarka umjetnosti o Mariji i njenom radu kaže…

„Marija Glavičić ušla je u moj život kao mlada osoba, rođena bez ruku – zbog tko zna kakve pogreške farmaceutske industrije…Unatoč tome, već od ranih godina Marija je odlučila da za nju nema prepreka. I doista, njezin svakodnevni život u mnogočemu je sličan životu mnogih žena. S razlikom da većinu onoga što većina žena radi rukama Marija vrlo vješto odradi nogama. I u tome uspijeva. Kuhanje i pospremanje, vrtlarstvo i rad na polju, vožnja triciklom i odlazak u kupovinu – sve je to Marija savladala. I hrabro je prihvatila i ulogu majke – hrabro i odgovorno, premda ne bez teškoća. A tko ih nema, rekla bi Marija. Iz vrta pred njenom zelenom kućicom otvara se pogled na nebo. Prostrano nebo nad obzorom od zelene čipke hrastova i topola na rubu polja. Prije nekoliko godina Marija je u tom dubokom i prostranom nebu pronašla novi izazov – slikarstvo. Uz puno truda i vježbe stvorene su prve slike i Marija je danas član Udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Iza nje je nekoliko skupnih i prva samostalna izložba. I puno uspona i padova. I čvrsta volja da krene dalje. Marija je krenula od crte. I plohe. I sirovih, nemiješanih boja. Gotovo bez iskustva nastave likovne kulture u osnovnoj školi. I onda je došlo otkrivanje svijeta. Svijeta koji promatramo i divimo mu se – ne zato jer nam je potreban nego zato jer smo dohvatili dio njegove ljepote u dinamici stalnih promjena. I na Marijinim slikama je zaživjela livada – u mrljama žute i bijele i ljubičaste i smeđe i zatreperilo je nebo i poletjeli su oblaci poput ptica. I Marija je krenula u šetnju granicama mogućeg. Ponekad zastane, pa opet krene. Iza nje ostaju slike, mnoge nastale u mukotrpnoj borbi između neposlušne noge koja drži kist i platna koje ništa ne oprašta. No, na mnogima – procvjetale su livade, zapjevali oblaci, zamirisalo cvijeće i sijeno poslije košnje. I tu su, s nama, da posvjedoče kako je svijet lijep i onda kad nemaš ono što većina ljudi ni ne pomišlja da bi mogla ikada izgubiti. Tu su, jer Marija ima ono što mnogi nemaju – otvoreno i hrabro srce. I oko u kojem se uvijek zrcali djelić modrine prostranog neba…“