Zahvaljujući financijskoj podršci Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva (u okviru institucionalne podrške u području djelovanja udruga osoba s invaliditetom) našem zaposleniku Danielu Hanžeku omogućen je daljnji nastavak zapošljavanja na mjestu pomoćnog administratora u Udruzi roditelja djece i osoba s invaliditetom „Mali princ“. Tako je Danielova priča o tome kako je od volontera postao zaposlenik Udruge, a koja je započela još 2010. godine, dobila svoj nastavak…

Danielova priča

Nakon što mi je 30.04.2014. istekao ugovor u udruzi „Mali princ“, a prema kojem sam posao pomoćnog administratora obavljao u sklopu projekta „I mi možemo i hoćemo raditi“ , mjera „Pomoć sebi i drugima“ Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imao sam taman toliko vremena da misli i dojmove dovedem u red, do dana kada su stigle vijesti koje sam s nestrpljenjem očekivao.

Tamo negdje krajem mjeseca svibnja stigao je i taj dugo očekivani telefonski poziv. S druge strane žice bila je kolegica Andrea s vijestima koje su u današnje vrijeme kronične nezaposlenosti prava glazba za uši –početkom lipnja ponovno počinjem raditi u „Malom princu“!

No, krenimo redom: kako sam protekle godine (i skoro polovicu tekuće godine) bio zaposlen na mjestu pomoćnog administratora preko mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (02.05.2013. – 30.04. 2014.), tamo negdje početkom godine kolegica Andrea me upitala slažem li se da moju plaću uvrsti u proračun natječaja Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za institucionalnu podršku u području djelovanja udruga osoba s invaliditetom, a za razdoblje nakon što mi prestane zapošljavanje preko HZZ-a. Moj odgovor bio je pozitivan, a prijava na natječaj poslana nekoliko dana kasnije. Ostalo nam je samo očekivanje pozitivnih rezultata. Istina je da nismo ni imali vremena previše razmišljati o rezultatima već se trebalo bacit u koštac s ostalim zaduženjima i poslovima u Udruzi.

Dani, tjedni i mjeseci prolazili su kao sekunde u obavljanju poslova i zaduženja neophodnih za daljnji rad Udruge, te je u tom tako užurbanom ritmu došao i kraj travnja kao i istek mog ugovora o radu s udrugom „Mali princ“. Budući da nam još nisu bili poznati rezultati Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, a Udruga vlastitih sredstava za moje zapošljavanje nije imala, opet sam se vratio na burzu rada. Kao što rekoh, to kratko vrijeme koje sam proveo nezaposlen, bilo mi je dostatno tek da saberem misli i dojmove na hrpu, kada su me obradovale te dobre vijesti. Kad sam čuo da početkom lipnja ponovno počinjem raditi, osjetio sam nekakvo olakšanje jer je prošao onaj grč iščekivanja i ono vječito pitanje: „Što ako nam natječaj ne bude odobren?“.

Na kraju je sve ispalo zadovoljavajuće na obostrano zadovoljstvo. Za udrugu „Mali princ“ jer je natrag dobila vrijednog i marljivog djelatnika, a za mene je zadovoljstvo samim time što sam ponovno dobio priliku raditi u Udruzi koja je, sad već mogu reći,  s vremenom postala dio moje rutine.