SlikaHuman Right Watch objavio je 23. rujna Izvještaj ''Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš: Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj'' u kojem izvještava javnost o teškom položaju osoba s mentalnim teškoćama koje u Hrvatskoj nemaju priliku živjeti u deinstitucionaliziranim zajednicama.

Izvješće dokumentira tešku situaciju preko 9.000 ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom, koji žive u ustanovama, kao i nedostatak programa za stanovanje i pružanje podrške u zajednici.

Tisuće ljudi s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj prisiljeni su živjeti u ustanovama zbog čega su lišeni privatnosti, samostalnosti i dostojanstva, stoji u izvještaju Human Rights Watcha. Hrvatska Vlada je učinila malo toga u stvaranju alternativa ustanovama, unatoč obećanjima danima Europskoj Uniji i Ujedinjenim narodima, a broj ljudi u ustanovama se povećava, rekli su iz Human Rights Watcha.

''Zamislite da svaki put morate tražiti dopuštenje kada odlazite iz mjesta u kojemu živite, da nemate privatnost dok se tuširate, kao ni priliku odlučiti što ćete jesti ili kada ćete poći na spavanje'', kaže Amanda McRae, suradnica u Odjelu za Europu i Srednju Aziju Human Rights Watcha i autorica izvješća. ''To je realnost tisuća ljudi koji žive u ustanovama u Hrvatskoj'', zaključuje McRae.

Istraživanje Human Rights Watcha otkrilo je da u Hrvatskoj u programima za život u zajednici uz podršku ima mjesta za samo sedmero ljudi, unatoč tome što u institucionalnim okruženjima živi više od 4000 osoba s mentalnim invaliditetom. Situacija nije mnogo bolja ni za ljude s intelektualnim invaliditetom: u objektima namijenjenima programima za život u zajednici u Hrvatskoj ima mjesta za samo oko 250 ljudi, dok otprilike 5000 ljudi ostaje u ustanovama.

Iskustvo s deinstitucionalizacijom u drugim zemljama Europe i Sjeverne Amerike pokazalo je da uz odgovarajuću podršku osobe s mentalnim ili intelektualnim invaliditetom mogu živjeti u zajednici te da one osobe koje žive u zajednici uživaju daleko bolju kvalitetu života od onih koje žive u ustanovama.

''U zajednici sam bila slobodna'', izjavila je za Human Rights Watch Marija S., koja je trenutno štićenica jednog doma, dok je nekada živjela u programu podrške u zajednici. Dok je živjela u zajednici, Marija je mogla raditi, kupovati, sebi hranu te po volji dolaziti i odlaziti iz svog stana, što je sve sastavni dio normalnog života koji joj je u ustanovi uskraćen.

Neuspjeh Hrvatske u okončavanju institucionalizacije i osiguravanju neinstitucionalnih alternativa u zajednici u suprotnosti je s njezinim obećanjima da će promicati prava ljudi s invaliditetom. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su ratificirale UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Hrvatska se, isto tako, u sporazumu sklopljenom s Europskom Unijom obvezala na deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim i intelektualnim invaliditetom, što je vezano uz pripreme Hrvatske za članstvo u EU.

Izvješće preporučuje da hrvatska Vlada zamijeni boravak u ustanovama programima podrške, koji omogućavaju stanovanje i pomoć za život u zajednici i koji daju ljudima s invaliditetom stvarnu mogućnost izbora mjesta i načina života. Ti su koraci nužni da bi se ljudima s invaliditetom osiguralo pravo na život u zajednici, što je osnovno pravo iz UN-ove Konvencije.

''Hrvatska se pozicionirala kao zemlja predvodnica u pitanjima prava osoba s invaliditetom. Ali kad je riječ o pravu na život u zajednici, nema se čime ponositi. Da bi se istinski predvodilo u tom pitanju, potrebna je ozbiljna i trajna opredijeljenost te sveobuhvatan plan za omogućavanje stanovanja u zajednici i pružanje podrške ljudima s invaliditetom'', kaže McRae.

Oko 70 posto od 9000 osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom koje žive u ustanovama onamo su smjestili njihovi skrbnici nakon što ih je sud lišio poslovne sposobnosti - prava da sami donose odluke. Taj postupak, u kombinaciji s izostankom redovne sudske revizije i drugih zaštitnih mjera, izlaže ih opasnosti od samovoljnog pritvaranja.

Njih otprilike 30 posto u ustanovama živi po vlastitoj odluci, no ta odluka nije rezultat stvarnog izbora, budući da preostaje tako malo drugih mogućnosti, kažu u Human Rights Watchu.

Izvješće se zasniva na terenskom istraživanju provedenom u Hrvatskoj u studenom i prosincu 2009. godine, što uključuje i posjet devet ustanova, razgovore s trenutnim i bivšim štićenicima, osobljem, organizacijama civilnog društva i Vladinim dužnosnicima.

Dva slučaja iz izvještaja Human Rights Watcha

Marija S., mlada žena koja ima i mentalni i intelektualni invaliditet i živi u jednoj ustanovi u Karlovcu, gotovo cijeli život živi malo u ustanovama, a malo izvan njih. U srpnju 2009., nakon što je dvije godine provela u programu stanovanja u zajednici, njen se invaliditet pogoršao. Zbog nedostatka Vladinih programa i programa utemeljenih u zajednici za osobe s mentalnim invaliditetom, morala se opet vratiti u ustanovu. Ondje više ne može raditi, sama donositi bilo kakve odluke ili slobodno komunicirati s ostatkom zajednice. Rekla je Human Rights Watchu da ne očekuje da će ikada više moći ponovno živjeti u zajednici.

Senada H. je jedna od nekolicine sretnika koji su uspjeli otići iz ustanove i živjeti samostalno nakon što je u ustanovi provela sedam i pol godina. Pristala je preseliti se u zajednicu kad je imala 23 godine jer se njena obitelj više nije mogla brinuti za nju. Nije mogla živjeti sama, bez tuđe pomoći, a nije joj bila dostupna ni podrška izvan ustanove. U ustanovi se njena individualnost destimulirala, a privatnosti je bilo malo - štićenici nisu mogli odlučivati kada će jesti, kamo će ići pa ni kada će odlaziti na spavanje. Postojala je samo jedna kupaonica na 20 ljudi, namijenjena i ženama i muškarcima. Senada sada prima podršku u programu koji radi sa 150 bivših štićenika ustanova. Unatoč njegovoj uspješnosti, tom programu Vlada još od 2006. godine nije dodijelila prošireni ugovor za pružanje usluga dodatnom broju ljudi.

Izvještaj ''Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš: Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom'' možete pročitati ovdje: http://www.hrw.org/sites/default/files/related_material/croatia_accessible_cr.doc

Izvor: H-ALTER