Radionicu smo započeli igrama upoznavanja. Iako se učenici međusobno poznaju ove igre su im omogućile da jedni o drugima doznaju neke manje poznate činjenice te na taj način prodube svoj odnos.

Prva igra „Što bih ponio na pusti otok?“ na samom početku izazvala je puno smijeha. Pravila igre su vrlo jednostavna – učenici sjede u krugu, svaki učenik treba reći svoje ime te jednu stvar koju bi ponio na pusti otok, a da počinje na prvo slovo njegova imenika.

Druga igra, već provjereno zanimljiva svim uzrastima, započela je bez previše objašnjenja, s rolom toaletnog papira poslanom u krug uz uputu da svaki učenik otrgne papira koliko želi. Nakon toga, voditeljica Ivana objasnila je cilj igre – svaki učenik mora reći onoliko činjenica o sebi koliko je listića toaletnog papira otkinuo.

Slijedila je prezentacija o radu i aktivnostima Udruge. Učenike smo upoznali s idejom o osnivanju Udruge, definirali smo pojmove „djeca s teškoćama u razvoju“, „invaliditet“ i „osobe s invaliditetom“, predstavili rad i aktivnosti Udruge (u prostorijama Udruge, u kući korisnika i na terenu), upoznali ih s projektom „Prijatelji u igri i učenju“ kao najvećim i najvažnijim projektom, ali i s drugim projektima i aktivnostima koje u Udruzi provodimo.

Nakon prezentacije slijedilo je par igara pod zajedničkim nazivom „Koža u kojoj živim“. Cilj je bioučenike nakratko staviti „u kožu“ djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom kako bi stekli dojam s kakvim se sve poteškoćama oni suočavaju u svakodnevnom životu. Jednom učeniku na ruke smo stavili vrlo debele rukavice i preko toga čarape. Nakon toga zatražili smo ga da prolista knjigu, otkopča gumb, primi neki predmet i sl. Drugom učeniku na oči smo stavili povez te mu dali razne predmete koje je morao prepoznati osjetom dodira i sluha. Slijedila je kratka diskusija kako su se učenici osjećali u tuđoj koži.

Nakon igara slijedila je još jedna prezentacija, ovog puta o osnovama komunikacije s osobama s invaliditetom. Učenici su tako naučili da ne trebaju zazirati od komunikacije s osobom s invaliditetom već da komunikacija mora teći na način kako to osobama s invaliditetom najbolje odgovara. U komunikaciji s osobama s invaliditetom ne treba se suzdržavati od upotrebljavanja svakodnevnih izraza poput „Vidimo se!“ upućenog slijepoj osobi. Psa vodiča ne smije se dirati kada „radi“ jer ga to zbunjuje.

Slijedila je još jedna zabavna igra. Voditeljice su učenicima podijelile papire i flomastere. Na vrh papira bilo je potrebno napisati svoje ime te zamoliti učenika do sebe da nam taj papir zalijepi na leđa. Dok svira glazba učenici se kreću po prostoriji. Čim glazba stane učenici crtaju onoga tko im je najbliže, naravno na njegovim leđima, dio po dio tijela. Kreće glazba, učenici se ponovno kreću po prostoriji, kada glazba stane opet crtaju onoga tko im je u tom trenutku najbliže. I tako nekoliko puta… Rezultat igre su crteži kojima su se učenici od srca nasmijali.

I za kraj, evaluacija radionice uz pomoć klupka vune. Učenici su sjedili u krugu, jedna učenica držala je klupko vune i rekla kako se osjećala na današnjoj radionici, što joj se svidjelo, a što ne. Držeći dio vune u jednoj ruci ostatak klupka bacila je drugom učeniku koji je također rekao kako mu je bilo na radionici i tako redom dok se među učenicima nije stvorila mreža koja predstavlja njihovo zajedništvo.

Sljedeći susret s ovim razredom zakazali smo za dva tjedna kada će učenici na kreativnoj radionici, uz pomoć volontera Udruge, izraditi prigodne ukrase za Božić koje će Udruga izložiti na Božićnom sajmu, 14.12. u Ivanić Gradu.