Vrlo je važno da dijete s cerebralnom paralizom, kao i s ostalim teškoćama u razvoju raste uz roditelje i obitelj i da se osjeća ravnopravnim članom obitelji prema svojoj dobi i sposobnostima. Na taj način dijete uči prihvaćati samog sebe.

Isto tako, važno je da dijete s cerebralnom paralizom kao i dijete s drugim poteškoćama od najranije dobi bude uključeno u odgojno obrazovne ustanove, tj. da pohađa vrtić, školu i u druge aktivnosti koje postoje u lokalnoj sredini u kojoj živi. Dijete stječe pouzdanje i sigurnost u sebe uz podršku obitelji i okoline jer se osjeća prihvaćeno. Na taj način dijete uči samog sebe samozastupati od malih nogu. Ujedno sredina uči prihvaćati različitost. Danas sutra dijete odrasta u odraslu osobu i nije stranac u svojoj obitelji kao ni u sredini u kojoj živi.

 

Uključivanjem djeteta u svakodnevni život budi se i širi svijest da i mi, osobe s cerebralnom paralizom – osobe s invaliditetom želimo i moramo biti ravnopravni članovi ovog društva. Ima pomaka, stvari se pomiču na bolje, ali još uvijek ne dovoljno. Stoga moramo biti glasni.

Današnje školovanje djece s cerebralnom paralizom i s drugim poteškoćama malo je lakše, ali još uvijek u velikoj mjeri sav teret pada na leđa roditelja, od upisa djeteta u vrtić i školu pa nadalje. Još uvijek su u velikoj mjeri prisutne predrasude prema osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju, zbog čega neke škole nerado uključuju djecu s teškoćama, ili kad upišu dijete u svoj obrazovni program nemaju strpljenja raditi s tim djetetom. Navest ću negativan i pozitivan primjer.

Negativan primjer je primjer dječaka koji ima teži oblik ADHD-a do 4. razreda je funkcionirao uredno, a u 5. razredu su nastali problemi zbog nedovoljnog razumijevanja. Dječak je svjestan svojih teškoća, bori se da zadrži koncentraciju, no postaje razdražljiv kad vidi da nastavnici nemaju razumijevanja za njega te ne prihvaćaju savjete od njegove majke o načinima na koje ga mogu smiriti i dobiti pozitivne rezultate. Na taj način jednostavno mu otežavaju proces učenja. Nije nikada pohvaljen, stalno ga kažnjavaju i žele ga isključiti. Tako dijete gubi samopouzdanje i svjesnost o samozastupanju, s tim više ako je po naravni neodlučno te ako ga okolina dovoljno ne prihvaća.

 

Pozitivan primjer je primjer djevojčice s cerebralnom paralizom koja je jako lijepo prihvaćena od učiteljice i djece s kojima je u razredu.Kreće se pomoću hodalice, ostali učenici vole joj pomagati u svim aktivnostima, osjeća se veoma sretnom i prihvaćenom. Ta djevojčica će razviti u daljnjem životu dobru svijest o samozastupanju. Nažalost, vrlo često se kod osoba s cerebralnom paralizom i s drugim invaliditetom, pogotovo kod kojih su prisutne senzomotoričke poteškoće odnosno motorički problemi i otežan govor, događa da izgube samozastupanje zbog nepoštivanja njihovih odluka u obitelji kao i u lokanoj sredini.

 

Teško je osobi s cerebralnom paralizom samostalno donositi odluke ako je u obitelji prisutna situacija da samo jedan roditelj poštuje njezinu odluku. Još je teža situacija u kojoj oba roditelja i ostatak obitelji ne poštuju odluke i osobnost člana obitelji s invaliditetom, a upravo ta podrška je jako važna. Događaju se situacije da jedan roditelj donosi odluke i govori u ime djeteta s cerebralnom paralizom, odnosno odrasle osobe i postavlja se na način da on zna najbolje za svoje dijete, iako ta osoba ima 30 godina, očuvane intelektualne sposobnosti i može sama odlučivati za sebe. To je primjer kako pristup roditelja prema osobama s cerebralnom paralizom i drugim osobama s invaliditetom može negativno utjecati na razvoj samozastupanja, te se s vremenom osoba počinje povlačiti u sebe i sve više gubi volju i hrabrost za samozastupanje. Možda roditelji misle da će nas na taj način zaštiti ili nas ne doživljavaju kao odraslu osobu.

 

Zbog toga je vrlo važno od malih nogu kod djeteta s cerebralnom paralizom poticati stjecanje vještina samozastupanja kroz razne igre, uz učenje, druženje s vršnjacima s poteškoćama i bez teškoća, ravnopravno sudjelovanje u obiteljskim situacijama i sl. Na taj način dijete s poteškoćama u razvoju upoznaje samo sebe i uči se prihvaćanju sebe kakvo jest te se osjeća voljenim.

 

Osobno mi se jako sviđa današnji suvremeni pristup prioritetima rehabilitacje, koji na prvo mjesto stavlja komunikaciju, mobilnost pa tek onda hod jer je komunikacija sastavni dio svakodnevnice i kao takva je od iznimne važnosti za poticanje neovisnog življenja.

 

Još uvijek civilno društvo nedovoljno prepoznaje samozastupanje osoba s cerebralnom paralizom, osobito osoba sa senzomotoričkim poteškoćama. Veoma je važno da se osobe s invaliditetom uključe u rad javnih djelatnosti kao npr. u gradska i socijalna vijeća, u klubove koji djeluju na području grada bez obzira da li su njihovi članovi ili ne.

Smatram neophodnim da se što više osoba s cerebralnom paralizom i općenito osoba s invaliditetom, sukladno svojim mogućnostima uključe u aktivnosti koje postoje na području lokalne zajednice u kojoj žive, da prisustvuju na stručnim skupovima, edukacijskim radionicama i sl. Na taj način proširuje se znanje i podiže svijest o samozastupanju i potiče senzibilizacija javnosti i društva o sposobnostima i mogućnostima osoba s invaliditetom.

 

„Neka se čuje i naš glas“.

 

Na nama samima, osobama s cerebralnom paralizom i drugim osobama s invaliditetom red je da ukazujemo na naše probleme i znamo što je najbolje za nas. Govoriti u svoje ime najbolji je način samozastupanja.