A sad nešto o meni 

Od rođenja mi je dijagnosticirana spastična cerebralna paraliza te sam primoran koristiti se invalidskim kolicima. Za one koji ne znaju kakav je to oblik bolesti, objasniti ću. Dakle pri porođaju mi je prekinut dotok kisika, što je uzrokovalo nestanak kisika u području mozga odgovornom za uspostavljanje ravnoteže te sam zbog toga primoran koristiti invalidska kolica kako bih se mogao kretati. Uz navedenu cerebralnu paralizu kod mene je prisutna i spastičnost. Spastičnost i spazmi u osnovi znače da mi se ponekad nekontrolirano mišići blago kontraktiraju. Zbog svega navedenog važne su mi radna i fizikalna terapija koje Udruga pruža.

Kako sam prethodno naveo, zaposlen sam preko studentskog ugovora na programu „Rastimo s Malim princem“. Program sufinancira Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. U sklopu tog programa zadužen sam za provođenje radionica sa osobama s invaliditetom te obavljanje „uredskih poslova“ (pisanje izvještaja na temelju evidencijskih lista stručnih suradnika, izvještaja nakon svake radionice zajedno sa evidentiranjem evaluacijskih upitnika i slično, te druge poslove prema potrebi i na zahtjev drugog osoblja Udruge). Radionice koje održavam su zamišljene da budu interaktivno-edukativnog tipa. Obzirom kako su osobe s invaliditetom prošle već veliki broj svakakvih oblika edukacija raznolikih tipova (bilo sami ili njihovi roditelji koji su im prenijeli informacije i saznanja), ideja mi je bila pokušati izbjeći ponavljanje onoga što je već spomenuto na drugim oblicima edukacija kao i potencijalnu pasivnost članova zbog repetiranja već rečenog. Umjesto toga, fokus je prebačen više na proaktivan način usvajanja znanja. Pod proaktivnošću mislim na uključivanje članova u samo izvođenje radionica. Drugim riječima, želja i misao vodilja mi je potaknuti sudionike radionica na promišljanje i organiziranje vlastitih jakih i slabih strana kako bi postali svjesniji onoga što mogu i onoga što ne bi mogli prema vlastitom mišljenju članova sudionika radionica. Predviđeno je desetak radionica koje pokrivaju raznolike teme s kojima se osobe s invaliditetom susreću u životu (sudjelovanje u zajednici, samostalno življenje, depresija, vršnjačko nasilje i slično). Interaktivni dio se provodi isključivo kroz razgovor s članovima sudionicima obzirom kako mnogi članovi koji sudjeluju na radionicama imaju poteškoća s pisanjem. Usprkos tome, nedostatke u grafomotoričkom dijelu nadoknađuju svojim vedrim i pozitivnim duhom te otvorenošću za nove ideje i razmjenu mišljenja sa drugima.

Ovakav tip udruga koja okuplja osobe koje su zbog teškoća koje su im urođene ili se manifestiraju kroz daljnji život, u različitim mjerama i na različite načine marginalizirane u današnjem društvu, je od izuzetne važnosti za manje sredine poput Ivanić-Grada, prvenstveno zbog toga što se otvara mogućnost korištenja nekih oblika terapija u lokalnoj zajednici. Kao što sam već spomenuo, član sam Udruge od njezina osnutka i mogu reći da sam ponosan kad se prisjetiš ranih početaka i onoga gdje smo sad. Takav napredak ne bi bio moguć bez marljivih i predanih ljudi koji rade u Udruzi te omogućuju razvoj kako same Udruge tako i njenih članova. Osobno, ovo je za mene prvi ovakav angažman usko vezan uz struku za koju se obrazujem, te mogu samo reći da sam stvarno zadovoljan odazivom i sudjelovanjem članova na radionicama, kao i svim vještinama koje ću kroz svoj rad „izbrusiti“ :)

-Domagoj Hren